Srpski-Hrvatski | Magyar | English   

Sabrao i zapisao:
Milan Stepanović

Objavljeno o susretu Matarića 2007. g.

Ovaj rad je nastao na osnovu prikupljenih podataka za obimnu studiju „Stari somborski salaši“ Milana Stepanovića. Pisac i priređivač rada zadržava sva prava javnog objavljivanja ovog sažetka o porodici Matarić u celosti ili delovima.

Prezime stare hrvatske bunjevačke porodice Matarić potiče, najverovatnije, od reči matara, turcizma koji se koristio po Hercegovini, Bosni i Crnoj Gori, a označavao je manju posudu za vodu, sa grlićem (slično čuturi ili bukliji). U Mostaru matara je označavala bocu opšivenu kožom u kojoj su vojnici vodu nosili (narodna pesma iz tih krajeva pevala je: Iz hegbeta poteže mataru / Pa divojku vodom polivaše...).

Na osnovu istorijskih izvora koji potvrđuju postojanje toponima Matarić u okolini Sombora još u tursko vreme, može se zaključiti da je porodica ovog prezimena doseljena veoma davno, možda još u XVI stoleću, kada su Turci preselili u Podunavlje neke katoličke porodice iz predela između Imotskog i Obrovca, nakon zauzimanja tih delova Dalmacije 1537. godine, a najkasnije početkom dvadesetih godina XVII veka kada se znatna skupina Bunjevaca preselila u širu okolinu Sombora iz Kliškog sandžakata (područje zapadne Bosne,  severne Dalmacije i Like).

Na spisku naselja čiji su žitelji plaćali urbarijalni „desetak“ Kaločkoj nadbiskupiji 1543. i 1650. g. zapisano je i naselje Matarić (u svom radu o najstarijoj prošlosti Sombora istoričar i akademik Sima Ćirković veruje, na osnovu uporedne analize ova dva popisa, da je prvi podatak, zapravo, pisarska pogreška i da je ovde reč o podacima iz 1643. i 1650. godine, na šta ukazuju i turski izvori tog vremena, koji u nekoliko detaljnih popisa naselja somborske nahije u XVI stoleću ne pominju naselje Matarić). U popisu koji je zabeležen pod 1543. g. ovo naselje zapisano je kao Mate alias Matarics (Mate, drugim imenom Matarić) i poreska obaveza njegovih stanovnika za korišćenje urbarijalnih poseda Kaločke nadbiskupije iznosila je 16 forinti (obližnja Gradina je plaćala 14, a Sombor 40 forinti – prema zapisu tajnika beogradskog franjevačkog biskupa Marijana Ibrašimovića u Somboru je 1649. g. bilo 30 katoličkih domaćinstava koja u gradu nisu imala crkvu). I u popisu iz 1650. g. naselje Matarić (zapisano na mađarskom kao Máté vagy Matarics) plaćalo je, takođe, 16 forinti nadbiskupijskog urbarijalnog poreza (i ovaj podatak o istom iznosu poreza ukazuje na vremensku bliskost dva popisa, što bi bilo teško da je u pitanju razlika između njih od 107 godina). Salaško naselje Matarići nalazilo se u ataru Gradine, južno od istoimenog salaškog naselja, a istočno od salaškog naselja Žarkovca (nakon prokopavanja Francovog ili Velikog bačkog kanala početkom XIX stoleća, ovo naselje nalazilo se na njegovoj desnoj obali), desetak kilometara jugoistočno od Sombora i pet kilometra severno od sela Stapara.

Jedno zabeleženo staro porodično predanje somborskih Matarića govori da su se Matarići nastanili na istoimenom salašu tako što su se ovde doselila tri brata iz Bosne (mada se prezime Matarić ne nabraja ni u jednom od nekoliko, istina oskudnih, arhivskih izvora o starim somborskim katoličkim porodicama u periodu turske uprave, pre 1687. godine, moguće je da je porodica tad živela van grada, na pustari Gradina; predanje pominje da se u tursko vreme na uzvišenju Klisa [od lat. ecclesia - crkva], koje se nalazilo u neposrednoj blizini naselja Matarići, nalazila katolička župna crkvica kraj koje su ovdašnji Bunjevci, nakon službe, igrali kolo). Navedeno predanje se možda odnosi i na trojicu zapisane braće Matarića koja su, kao somborski bunjevački graničari, tridesetih i četrdesetih godina XVIII veka dobijali posede i podizali salaše u ataru pustare Gradina.

Prezime Matarić je sasvim endemično i sve do početka XIX veka nije bilo zapisano među bunjevačkim življem van Sombora i njegove najuže okoline. Najstariji podaci u matičnim knjigama (matrikulama) somborske, tada još franjevačke crkve Presvetog Trojstva, prezime Matarić beleže od 1719. g. (prvog celovito sačuvanog godišta), ali Matarići nisu zabeleženi na spisku ovdašnjih graničara 1720. godine, a  nema ih ni na jednom od sedam popisa somborskih komorskih stanovnika između 1715. i 1740. g. (dve trećine tadašnjih Somboraca pripadale su vojničkom staležu, a trećina su bili komorski podanici). Među najstarijim somborskim Matarićima u matičnoj knjizi umrlih crkve Presvetog Trojstva zapisan je 11. marta 1733. g. Matija Matarić (Mathias Matarich), koji je poživeo 76 godina, a 30. aprila 1743. g. zabeležen je Šima Matarić (Simon Matarich), koji je poživeo 45 godina.

Na popisu somborskih graničara koji su se izjasnili da li žele da ostanu u vojnoj službi i koji su se upravo vratili iz četvorogodišnjih borbi po evropskim ratištima (Šlezija, Bavarska i Moravska), gde su kao vojnici carice Marije Terezije učestvovali u Ratu za austrijsko nasleđe, zapisan je 28. oktobra 1745. g. i Bariša Matarić (Barissa Matarity), sa naznakom cathol. (katolik), ali je ovde, verovatno, reč o pogrešci pisara koji je umesto Periše Matarića zapisao slično ime Bariša. Periša Matarić je 18. novembra iste godine zabeležen (ćiriličnim pismom kao Peri{a Matari}ž) među potpisnicima zapisnika sa znamenitog protestnog zbora somborskih graničara, na kojem je od dvora traženo da somborski militari zadrže dotadašnje vojničke privilegije oduzete nekoliko nedelja ranije, ili da dobiju nove povlastice koje će im omogućiti sličan stepen ranijih sloboda i prava.

Spisak razvojačenih somborskih graničara, od 28. juna 1746. godine, beleži pod rednim br. 15 Perišu Matarića (Perissa Materity) kao kućnog starešinu zajedničkog porodičnog domaćinstva u kome su, sem njega, živela i njegova dva oženjena brata, kao i njegov oženjen sin (porodična zadruga somborskih Matarića brojala je tad barem dvadesetak, ako ne i više duša oba pola i svih doba). Popis je zabeležio da je zadruga somborskih Matarića te godine posedovala jednu kuću, osam bikova, šest krava, petoro junadi, četiri konja, osam svinja, 80 ovaca i 20 košnica pčela, a prinosi od zemlje iznosili su 30 požunskih merova pšenice (oko 1.600 kg zrna), osam merova ječma, šest merova zobi i jedan merov prosa, pola merova sirka i svega četvrt merova kukuruza (kukuruz se tek počinjao sejati u Bačkoj), te pet urni ili akova vina od prinosa iz vinograda (oko 270 litara).

Na poreskom popisu somborskih stanovnika 1747. g. Periša Matarić (Perissa Materics) je zabeležen u domaćinstvu sa još tri punoletna oženjena ukućanina, a posedovao je šest bikova, 11 krava (od kojih je osam bilo na salaškom imanju) i tri konja. Iste godine Periša Matarić (Perisa Mataritty) zapisan je kao posednik zemlje u ataru pustare Gradina (predeo Hatovi), a njegove poreske obaveze za 1746/47. g. iznosile su 49 forinti i 23 i po krajcare, što je bilo jedno od najviših poreskih zaduženja među posednicima u Gradini, pa shodno tome može se zaključiti da je imao i jedan od najvećih zemljišnih poseda. U spisku zakupnika zemljišnih poseda u komorskim pustarama Bačke županije zapisan je 1747. g. i Perisa Zomborien Militar (Periša, somborski graničar, besumnje Periša Matarić, koji je bio jedini tog imena među ovdašnjim graničarima), koji je te godine zakupio, za 42 forinte, delove pustare Brestovac, južno od Sombora.

Među 518 Somboraca koji su 22. februara 1748. g. jednoglasno izjavili da imaju potpuno poverenje u rad svojih izaslanika u Beču (koji su sa dvorom pregovarali o dobijanju statusa slobodnog i kraljevskog grada) nalazio se i Periša Matarić (Perissa Materich). Te godine, 1. jula, somborski katolici potpisali su „Ugovor o alternativi“ kojim su somborskim pravoslavcima jamčili ravnopravno učešće u gradskoj vlasti kada Sombor bude dobio status slobodnog i kraljevskog grada, a među šestoricom najuglednijih somborskih Bunjevaca koji su svojim potpisom potvrdili ovu volju ovdašnjeg bunjevačkog i katoličkog stanovništva nalazio se i potpis Periše Matarića (Perissa Matarics), koji se potpisao treći po redu, odmah iza Martina i Nikole Parčetića (kasnije prvog i trećeg somborskog gradonačelnika).

Kada su Somborci tokom 1748/49. g. prikupljali sredstva za otkup statusa slobodnog i kraljevskog grada (bilo je potrebno ukupno prikupiti 150.000 forinti), Periša Matarić (Perissa Matarics) je priložio 1.000 forinti, iznos za koji je tad moglo da se kupi oko 150 trogodišnje junadi. Zauzvrat, nakon dobijanja elibertacionog statusa, Periša Matarić je u toj vrednosti dobio u trajno vlasništvo gradsku zemlju u ataru pustare Gradina, gde su se njegovi salaši nalazili i ranije.

Sombor je 17. februara 1749. godine, potpisom carice Marije Terezije na Privilegijalnom pismu ili Elibertacionoj povelji, dobio dugoočekivan status slobodnog i kraljevskog grada, a kada je 24. aprila 1749. g. ovaj status zvanično i svečano dodeljen, održani su i prvi izbori za gradsku vlast (birano je 60 članova „izabranog opštestva“, 25 članova Spoljašnjeg i 13 članova Unutrašnjeg senata). Periša Matarić se nalazio među 13 bunjevačkih građana koji su izabrani u Spoljašnji senat slobodnog i kraljevskog grada Sombora.

Na osnovu popisa Somboraca vlasnika jaganjaca i vlasnika košnica 1749. godine, može da se zaključi da je ranije velika porodična zadruga somborskih Matarića počela da se razdvaja na zasebna domaćinstva. Te godine kao vlasnici jaganjaca na pustari Gradina zapisani su Periša Matarić (Perisa Matarity), kao vlasnik 62 jagnjeta i Josip Matarić (Josip Matarity), vlasnik 18 jaganjaca, dok je Jakov Matarić (Jakov Matarity) imao poresku obavezu davanja četiri košnice (sedmina od 28 košnica, koliko ih je posedovao). Josip i Jakov Matarić bili su braća Periše Matarića, zapisana dve godine ranije na poreskom popisu u zajedničkom domaćinstvu Matarića.

Tri zasebna domaćinstva Matarića u Gradini zapisana su i 1750. godine, kada su sa prinosima od žita u ataru Gradine zabeleženi: Periša Matarić (Perischa Matarity), koji je imao prinose od 11 metara pšenice u zrnu, šest metara ječma i tri metra zobi; Jakov Matarić (Jacob Matarity), sa prinosima od dva i tri četvrt metra pšenice, tri metra ječma i jedan i četvrt metra zobi, te Joso Matarić (Joszo Matarity), sa prinosom od dva i tri četvrt metra pšenice u zrnu.

Periša Matarić (Perisa Matarity) u ataru pustare Prekaja (južno od Sombora), držao je 1753. g. na ispaši 102 vola, za šta je Komorskoj upravi Bačke županije plaćao zakup.

Kada je 1754. g. grof Baćanji podneo tužbu protiv somborskih gradskih vlasti zbog kašnjenja u vraćanju elibertacionog zajma, među tuženim članovima izabranog opštestva bio je i Jakov Matarić (Jacobus Matarich)

Na poreskom popisu Somboraca iz 1755. g. pod rednim br. 150 zapisan je Periša Matarić (Perissa Matarich), sa poreskom obavezom od 11 forinti i 15 krajcara, pod rednim br. 177 zapisan je Jakov Matarić (Jacob Matarity), sa poreskom obavezom od 5 forinti i 24 krajcare, a pod rednim br. 899 Joso Matarić (Joszo Matarity), sa obavezama od 2 forinte i 42 krajcare. Prilikom restauracije gradskog Magistrata 1755. g. Periša Matarić (Peter Matarity) prvi je na spisku izabranih senatora rimokatolika u Spoljašnjem senatu slobodnog i kraljevskog grada Sombora, a Jakov Matarić (Jacobus Matarity) ponovo je na spisku izabranih članova opštestva.

Periša Matarić (zapisan kao Petrus Matarics) od Komorske uprave je 1757. g. zakupio pašnjake u ataru Veprovca (kasnije Kruščić), južno od Sombora, za šta je dužen sa 14 forinti i osam denara, a iste godine zakupljivao je i manji posed u ataru pustare Prekaja gde je i 1760. g. zbog zakupa nešto većeg poseda imao obaveze prema Komorskoj upravi od osam forinti i 80 denara.

Popis vlasnika marve među domaćinima u salaškom naselju Gradini 1759. g. beleži Jakova Matarića (Jako Matarity) kao vlasnika četiri konja i osam grla rogate marve i Perišu Matarića (Perissa Matarity) kao vlasnika šest konja.

Perišu Matarića, koji je umro 1761. g. u 60. godini, nasledio je sin Antun (Antonius Matarics), koji je sa Nikolom Parčetićem 1762. g. zakupljivao od Komorske uprave pašnjake u ataru pustare Prekaja, gde su držali 100 volova, 120 grla druge krupne stoke i 40 konja.

Na popisu vlasnika salaša u ataru Gradine 1764. g. zabeleženi su Joso i Antun Matarić (Joso Matarics; Antun Matarics), a iste godine na popisu vlasnika kućnih poseda u Somboru zapisan je Antun Matarić (Antun Matarics), kao vlasnik poseda veličine 8,3 x 9 x 7,2 x 9 hvati (jedan hvat je mera od cca 1,95 metara), kao i poseda (ako nije bilo dvojice Matarića istog imena) veličine 8,5 x 10,7 x 3 x 10,1 hvat. Na popisu vlasnika ovaca na salašima Gradina zapisan je iste godine Jakob Matarić (Jacob Matarics) kao vlasnik sedam ovaca.

Spisak somborskih građana i posednika sa naznačenim brojem punoletnih muških članova domaćinstva zabeležio je 1766. g. domaćinstvo Antuna Matarića (Antun Matarity), sa jednim punoletnim muškim članom, Jakova Matarića (Jacob Matarity), sa, takođe, jednim punoletnim članom i Jose Matarića (Joso Matarity), sa dva punoletna muška člana domaćinstva (Josip-Josa Matarić je umro 1767. g. u 59. godini).

U 1767. g. Antun Matarić (Antonius Matarics) imao je prinose žita od 83 krstine pšenice 42 krstine ječma i 118 krstina zobi (jedna krstina davala je oko požunski merov ili 52,5 kg zrna), a Jakov Matarić (Jacobus Matarics) imao je prinose od 13 krstina pšenice. Iste godine Antun Matarić i Nikola Parčetić držali su zajedno u ataru pustare Prekaja na ispaši 200 volova.

Na popisu vlasnika odraslih kućnih konja 1768. g. Antun Matarić (Antonius Matarity) zapisan je kao vlasnik vranca od osam i riđana od deset godina, a oba konja procenjena su na po 13 forinti vrednosti.

Spisak vlasnika salaških poseda u ataru Gradine zabeležio je 1775. g. Antuna Matarića (Antun Mattarity) kao vlasnika poseda od 390 starih jutara oranice i senokosa (jedno staro jutro zahvatalo je 2.000 kv. hvati), i to je uz posed Nikole Parčetića bio najveći zemljišni posed u ataru Gradine. U Gradini je salaški posed veličine 49 starih jutara imao i Jakov Matarić [Jacov Mattarics] (Jakov Matarić je umro 1781. u 71. godini). Iste godine na spisku Somboraca koji su od 1749. do 1775. g. stekli pravo građanstva slobodnog i kraljevskog grada Sombora, zapisani su Petar i Antun Matarić (Petrus, Antonius Matarity), gde je Petar, zapravo, Periša Matarić.

Tokom 1776. g. Antun Matarić (Antonius Matarich) predao je 67 plastova sena u županijski magacin za vojničke potrebe, a 1778. g. Bačka županija je Antunu Matariću isplatila 100 forinti za zakup njegove kuće u Somboru, u kojoj je bio smešten županijski lekar. Antun Matarić (Antun Matarity) 1779/80. g. na iznajmljenim pašnjacima atara Stare Moravice držao je na ispaši 250 ovaca (za šta je Komorskoj upravi Bačke županije plaćao 28 forinti i 43 denara), a 1781. g. 160 ovaca.

Na vojnoj zemljopisnoj mapi Ugarske, sekciji koja je pokrivala naselje Stapar, ucrtani su, severno od Stapara, salaši Matarići (zapisani kao Somborski salaši – Zomborer Salashen).

Prema podacima iz knjige o prvom tačnom premeravanju zemljišta u ataru slobodnog i kraljevskog grada Sombora iz 1783. g. posede (oranice i livade) u ataru Gradine, izražene u starim jutrima (površine 2.000 kv. hvati), imali su Antun Matarić [Anton Mattarity] (198 jutara i 1.213 kv. hvati na tri parcele), Đuka Matarić [Gyuka Mattarity] (188 jutara i 593 kv. hvata na jednoj parceli), Jakob Matarić [Jakob Mattarity] (12 jutara i 1.490 kv. hvati na jednoj parceli) i Martin Matarić [Martin Mattarity] (pet jutara i 1.118 kv. hvati na dve parcele). Antun i Đuka Matarić bili su, očito, naslednici velikog, a sad podeljenog imanja nekada imućnog salašara Periše Matarića.

Među gradinskim salašarima koji su tokom zime 1795/96. g. išli na višednevnu stražu (sanitarni kordon), koju je državna uprava uvela u vreme tzv. sremske kuge, na Dunavu kod Futoga, zapisani su i Imra, Jakob ml. i Martin Matarić (Imra, Jacob, Martin Matarich).

Tokom prve polovine XIX stoleća (između 1803. i 1849. god.) jedna grana Matarića somborskog porekla zabeležena je u crkvenim matičnim knjigama sela Gare.

Na popisu vlasnika zemljišnih poseda u ataru somborskog salaša Gradine 1828. g. su zabeleženi: Antun Matarić ml. [Antonius Matarits] (46 jutara i 1.500 kv. hvati oranice i sedam jutara senokosa), Bona Matarić [Bona Matarits] (44 jutra oranice i šest jutara i 1.500 hvati senokosa), Jakob Matarić [Jacobus Mattarity] (50 jutara oranice, deset jutara senokosa i kućni posed u gradu, veličine 116. kv. hvati) i udovica Antuna Matarića st. [Vidua Antonius Mattarity] (50 jutara i 500 hvati oranice, deset jutara senokosa i kućni posed u gradu, veličine 116 kv. hvati). Prema veličini poseda može da se zaključi da su nabrojani salašari bili naslednici nekada velikih poseda Antuna i Đuke Matarića.

Među vlasnicima ovaca na salašu Gradini 1835. g. zabeleženi su i Antun Matarić st. [Antonius sen. Mattarits] (40 ovaca), Bona Matarić [Bona Mattarits] (40 ovaca), Antun Matarić ml. [Antonius jun. Mattarits] (50 ovaca) i Franja Matarić [Franciscus Mattarits] (54 ovce).

Za sveštenika je 1845. g. zaređen Matiša Matarić (Sombor, 1822 – Sombor, 1871), koji će neko vreme služiti kao kapelan u Dušnoku i Somboru, a pred kraj života, kada 1870. g. bude javno polemisao sa pristalicama mađarizacije Bunjevaca, imaće zvanje somborskog župnika.

Od tridesetih i četrdesetih godina XIX stoleća porodica Matarić se znatno razgranala, pa je od četiri kuće Matarića zapisane 1828. i 1835. godine, nakon dve decenije, ovde bilo već devet kuća Matarića (devet domaćina sa ovim prezimenom, iz istoimenog salaškog naselja, tražilo je 1850. g. od somborskih gradskih vlasti oružje kako bi se odbranili od napadača koji su pljačkali po salašima u nemirnim vremenima nakon Mađarske revolucije 1848/49. godine; tih godina iz Matarića su noću odnosili pšenicu neki od susednih Žarkovčana, ali se pšenica rasula i ostavila trag do otimača).

Tri decenije kasnije ovde je bilo čak 13 kuća Matarića. Njihovi domaćini na popisu vlasnika marve u Gradini tokom 1862/64. i 1867. g. bili su: Andrija Matarić [Andria Matarits] (1862/64: tri konja i 20 ovaca; 1867: četiri govečeta i 50 ovaca); Antun [Markov] Matarić [Antun Markov Matarits] (1862/64: četiri govečeta, tri konja i 20 ovaca; 1867: četiri govečeta i 50 ovaca); Antun [Franjin] Matarić [Antun Franjin Matarits] (1862/64: četiri konja i 20 ovaca; 1867: šest goveda i 50 ovaca); Bariša Matarić [Barisa Matarits] (1862/64: četiri govečeta, pet konja i 30 ovaca; 1867: šest goveda i 100 ovaca); Filip Matarić [Filip Matarits] (1862/64: šest goveda, četiri konja i 40 ovaca; 1867: četiri govečeta i 50 ovaca); Ivan Matarić [Ivan Matarits] (1862/64: tri konja; 1867: četiri govečeta i 50 ovaca); Joso Matarić [Joszo Matarits] (1862/64: četiri govečeta, četiri konja i 30 ovaca; 1867: šest goveda i 50 ovaca); Joso Matarić, drugi istog imena i prezimena [Joszo Matarits] (1862/64: tri konja; 1867: četiri govečeta i 50 ovaca); Joso [Ivanov] Matarić [Joszo Ivanov Matarits] (1862/64: tri konja i 16 ovaca); Marko [Antunov] Matarić [Marko Antunov Matarits] (1862/64: dva govečeta, pet konja i 20 ovaca); Naca Matarić [Nacza Matarits] (1862/64: četiri govečeta, pet konja i 30 ovaca; 1867: četiri govečeta i 40 ovaca); Nikola Matarić [Nikola Matarits] (1862/64: četiri govečeta, četiri konja i 20 ovaca; 1867: četiri govečeta i 50 ovaca) i Stipan Matarić [Stipan Matarits] (1862/64: četiri govečeta i četiri konja; 1867: šest goveda i 50 ovaca).

Antun Matarić je 1859. g. postao član odbora za izgradnju nove katoličke crkve, kasnije karmelićanske crkve Sv. kralja Ištvana ili Stjepana, koja je završena tek 1904. godine, a Stipan Matarić je 1861. g. bio član gradske Opštine, kao jedan od predstavnika Somboraca rimokatolika. Stipan i David Matarić uzimali su 1867. g. u najam zemlju kraj kanala na bezdanskoj strani (kasnije će na somborskim Bezdanskim salašima živeti dve porodice Matarića).

Prilikom merenja udaljenosti somborskih salaša od grada 1875. g. ustanovljeno je da su salaši u Gradini bili udaljeni od Gradske kuće u Somboru najmanje 7/8 austrijskih milja (ili oko 6,6 kilometara), koliko su bili udaljeni salaši Gradina i Parčetići, do jednu i po austrijsku milju (ili oko 11,4 kilometara), koliko su bili udaljeni salaši Matarići.

Na detaljnoj topografskoj mapi Bačke iz 1914/15. godine, južno od salaškog naselja Gradina, na levoj obali Francovog ili Velikog bačkog kanala, u predelu Popine ćuprije, zabeležena je manja skupina Matarić salaša, sa četiri ucrtana salaša (njihovi vlasnici su bili Antun Matarić, čiji je salaš ovde podignut 1878. godine, Franja Matarić sa salašem podignutim 1882, Stipan Matarić sa salašem podignutim 1900. i Šandor Matarić sa salašem podignutim 1910. godine). Vlasnici ovih salaša bili su u bliskom srodstvu i imali su zajednički porodični nadimak „Brdari“, koji će kasnije postati i drugi naziv za ovu manju skupinu salaša u ataru Gradine (prema porodičnom predanju, taj nadimak dobila je grana Jose Matarića, koji se u vreme Mađarske revolucije 1848/49. godine, da ne bi stradao, sakrivao sa porodicom u obližnjim barama i trstikama, gde je spazio odbačeno „brdo“ za tkački razboj, pa ga je poneo, računajući da će kad-tad dobro doći njegovoj domaćici). Sva četiri domaćina u tzv. Brdarima imala su u to vreme između 40 i 50 jutara zemlje i salaše sa velikim okopima i bagrenjacima, a držali su po 100 do 200 ovaca i po 10-15 grla rogate marve, a Franja Matarić je imao i suvaju za meljavu žita. Velika skupina Matarić salaša (Matarić szálások), sa preko deset zasebnih salaša, ucrtana je na istoj mapi, nešto udaljena od desne obale Francovog kanala, sa istočne strane salaškog naselja Žarkovac (zbog blizine matarićka deca su školu pohađala u Žarkovcu, a ne u Gradini, mada je kratko vreme škola postojala i u samim Matarićima, na salašu Laze „Đaje“ Matarića, kasnije na salašu Franje Matarića). Od Matarića je prema Somboru vodio tzv. veprovački put, koji je išao preko Popine ćuprije na Velikom bačkom kanalu. Zbog brojnosti, deo Matarića se iz istoimenog mikrosalaškog naselja raselio krajem XIX i početkom XX veka u grad, kao i na nešto udaljenija salaška naselja severno od Sombora, gde su salaše imali u nekadašnjoj Šivolji (kasnije Bezdanski salaši, danas Kozara), u delu salaša zvanom Jerkovići, na bregu, sa desne obale Mostonge i u salaškom naselju Nenadić (u ovim salaškim naseljima 1920. g. zapisani su salaši Gaše i Stipana Matarića; u ušorenom završetku Nenadića, prema železničkoj stanici Radišić, salaš je 1906 g. „nabijao“ Naco Matarić sa sinovima Gašom i Perom; Pero je nasledio salaš i ostavio ga sinu Gašparu, koji je imao sinove Matu i Pavla; na nasleđenom salašu sad živi Mato Matarić koji, sa suprugom Majom rođ. Džinić, ima kćerku Martinu i sina Martina, a od njega i troje unučadi – Marka, Matiju i Martinu; sem njihovog, u Nenadiću su još četiri salaša Matarića). Jedna grana Matarića imala je polovinom XX veka salaš u ataru salaškog naselja Radojevići (nekada Preradović), istočno od Matarića. Krajem šezdesetih godina XX veka u mikrosalaškom naselju Matarići bilo je još 11 salaša koje su imali domaćini ovog prezimena, ali je tokom narednih decenija, preseljenjima mlađih pokolenja u Sombor i druga naselja, njihov broj vidljivo opao, a od kraja osamdesetih godina XX veka Matarići više nemaju salaše na svom nekadašnjem vekovnom boravištu.

Stipan Matarić je u novembru 1918. g. bio član Mesnog narodnog veća Srba i Bunjevaca u Somboru. Antun Matarić je bio osnivač somborskog ogranka Hrvatske seljačke stranke (1925. godine, u prisustvu Stipana i Pavla Radića, na gradskom trgu u Somboru, pred više hiljada prisutnih Somboraca i žitelja okolnih bunjevačkih i šokačkih naselja) i predsednik njenog Sreskog odbora za Sombor, a 1936. g. nalazio se među osnivačima Hrvatskog kulturnog društva „Miroljub“ u Somboru, čiji je bio prvi predsednik Upravnog odbora, uspešno radeći na buđenju i prihvatanju hrvatskog nacionalnog osećanja u somborskih Bunjevaca (nakon Drugog svetskog rata, po oslobođenju, Antun Matarić je postao potpredsednik Gradskog narodnooslobodilačkog odbora u Somboru). U rukovodstvu HKD „Miroljub“ bili su tih godina, pre Drugog svetskog rata, i Stipan, Franjo, Ivan i Andrija Matarić.

Somborski Matarići imaju, zbog brojnosti i razgranatosti porodice, više nadimaka: Brdari, Cigaretlini, Kokicini, Lenkini, Nacini, Opštinari i Varnjačari ili Varnjačarovi.

Izvornici:

Matične knjige krštenih, venčanih i umrlih crkve Presvetog Trojstva u Somboru, od 1719. do 1941. godine – Istorijski arhiv Sombor, zbirka matičnih knjiga

Popis somborskih graničara i Šijaka iz 1745. g. – Arhiv Vojvodine, Novi Sad, fond Bačko-Bodroške županije, inv. br. 76-f/1745

Zapisnik sa protestnog zbora somborskih graničara od 18. novembra 1745. g. – Istorijski arhiv Sombor, fond Oppidum Militare, inv. br. 10/1745

Popis razvojačenog vojničkog mesta Sombor od 28. juna 1746. godine – Istorijski arhiv Sombor, fond "Oppidum militare", inv. br. 33/1746

Popis somborskih domaćina i njihove celokupne imovine iz 1747. godine, radi utvrđivanja visine svote kontribucije – Istorijski arhiv Sombor, fond "Oppidum militare", inv. br. 99/1747

Popis Somboraca zemljoposednika sa posedima na pustarama, te zaduženjima i zaostacima prema desetku za poreske godine 1746/47. i 1747/48. g. – Istorijski arhiv Sombor, fond "Oppidum militare", inv. br. 119/1747

Popis predijalista - vlasnika rogate marve, konja i ovaca na pustarama u Gornjem srezu iz 1747. g. – Arhiv Vojvodine, Novi Sad, fond Bačko-Bodroške županije, inv. br. 63/1747

Spisak uplatilaca iznosa za otkup elibertacionog statusa Sombora Istorijski arhiv Sombor, fond Magistrata, Acta Anni, inv. br. 4/1749.

Popis vlasnika jaganjaca na somborskim pustarama i salašima iz 1749. g. – Istorijski arhiv Sombor, fond Magistrata, Acta Anni, inv. br. 46/1749

Popis vlasnika košnica u Somboru iz 1749. g. – Istorijski arhiv Sombor, fond Magistrata, Acta Anni, inv. br. 62/1749

Popis roda žitarica na pojedinim salašima iz 1750. g. – Istorijski arhiv Sombor, fond Magistrata, Acta Anni, inv. br. 56/1750

Vlasnici roda žitarica na posedima između puta za Brestovac i reke Mostonge iz 1753. g. – Istorijski arhiv Sombor, fond Magistrata, Acta Anni, inv. br. 56/1753

Popis predijalista - vlasnika rogate marve, konja i ovaca na pustarama u Gornjem srezu iz 1753. g. – Arhiv Vojvodine, Novi Sad, fond Bačko-Bodroške županije, inv. br. 72/1753

Popis predijalista koji su držali marvu na komorskim pustarama u Bačkoj županiji – Arhiv Vojvodine, Novi Sad, fond Bačko-Bodroške županije, inv. br. 59/1755

Popis svih Somboraca i njihovi zaostataka u plaćanju činža - novčane dažbine u korist poverioca Adama de Baćanjija starijeg iz 1755. godine – Arhiv Vojvodine Novi Sad, fond Bačko-Bodroške županije, inv. br. 138-a/1755

Zapisnik o restauraciji gradskog Magistrata slobodnog i kraljevskog grada Sombora – Arhiv Vojvodine Novi Sad, fond Bačko-Bodroške županije, inv. br. 624/1755

Popis plemića, taksalista i predijalaca u Bačkoj županiji iz 1757. g. – Arhiv Vojvodine, Novi Sad, fond Bačko-Bodroške županije, inv. br. 30/1757

Popis i pregled vlasnika konja i rogate marve na somborskim pustarama i salašima, kao zaloga za otplatu zajma Somboraca prema Adamu st. de Baćanjiju iz 1759. g. – Arhiv Vojvodine, Novi Sad, fond Bačko-Bodroške županije, inv. br. 184-B/1759

Popis plemića, taksalista i predijalaca u Bačkoj županiji iz 1760. g. – Arhiv Vojvodine, Novi Sad, fond Bačko-Bodroške županije, inv. br. 112/1760

Popis taksalista u Gornjem srezu Bačke županije iz 1762. g. – Arhiv Vojvodine, Novi Sad, fond Bačko-Bodroške županije, inv. br. 136 i 137/1762

Pregled poseda slobodnog i kraljevskog grada Sombora iz 1763. g. – Istorijski arhiv Sombor, fond Magistrata, Acta Anni, inv. br. 135/1763

Popis Somboraca - vlasnika ovaca iz 1764. g. – Istorijski arhiv Sombor, fond Magistrata, Acta Anni, inv. br. 136/1764

Popis stanovnika somborskih salaša iz 1764. g. – Istorijski arhiv Sombor, fond Magistrata, Acta Anni, inv. br. 137/1764

Popis građana i posednika Sombora sa brojem odraslih muških članova domaćinstva iz 1766. g. – Istorijski arhiv Sombor, fond Magistrata, Acta Anni, inv. br. 124/1766

Popis vlasnika žitarica na salašima od Sivačkog puta do Mostonge, iz 1767. g. – Istorijski arhiv Sombor, fond Magistrata, Acta Anni, inv. br. 118/1767

Popis Somboraca - vlasnika konja iz 1768. g. – Istorijski arhiv Sombor, fond Magistrata, Acta Anni, inv. br. 120/1768

Popis stanovnika somborskih salaša iz 1775. g. – Istorijski arhiv Sombor, fond Magistrata, Acta Anni, inv. br. 152/1775

Spisak somborskih građana 1749-1775 – Istorijski arhiv Sombor, fond Magistrata, Acta Anni, inv. br. 150/1775

Popis stoke na pustari Stara Moravica u vlasništvu Somboraca iz 1780. g. – Istorijski arhiv Sombor, fond Magistrata, Acta Anni, inv. br. 233/1780

Popis Somboraca koji drže utovljenu marvu na pustarama Pačir i Stara Moravica iz 1781. g. – Arhiv Vojvodine, Novi Sad, fond Bačko-Bodroške županije, inv. br. 122/1781

Zemljopisna mapa Ugarske po sekcijama, 1782-1784 (col: XIV, sectio XXXVII) – Ratni arhiv u Beču (Kriegsarchiv, Wien), BIXA 527

Zemljišna knjiga građana i stanovnika Sombora od 1780. do 1783. godine, sa alfabetnim indeksom vlasnika – Istorijski arhiv Sombor, fond Magistrata, Acta Anni, inv. br. 79/1819

Imenik somborskih građana i stanovnika koji su raspoređeni na noćnu stražu u području prema Dunavu, od početka decembra 1795. g. do 11. aprila 1796. g. – Istorijski arhiv Sombor, fond Magistrata, Acta Anni, inv. br. 497/1795

Imenik sopstvenika zemljišta u ekstravilanu (širem gradskom području) iz 1828. g. – Istorijski arhiv Sombor, fond Magistrata, inv. br. 1225/1828

Popis Somboraca - vlasnika ovaca iz 1835. g. – Istorijski arhiv Sombor, fond Magistrata, inv. br. 864/1835

Popis vlasnika rogate marve, konja i ovaca iz 1864. g. – Istorijski arhiv Sombor, fond Magistrata, inv. br. 826/1864

Popis vlasnika rogate marve i ovaca iz 1867. g. – Istorijski arhiv Sombor, fond Magistrata, inv. br. 2639/1867

Zemljopisna mapa Bačke županije 1914/15. g. – Istorijski arhiv u Somboru, zbirka geografskih karata

Literatura:

Antić, Đorđe: Iz prošlosti Sombora, Sombor, 1966, str. 8.

Bács-Bodrogh vármegye egyetemes monografiája (Opšta monografija Bačbodroške županije), knjiga I, Sombor, 1896, str. 258, 260.

Beljanski, Milenko: Katolici u Somboru, Sombor, 1995, str. 41.

Beljanski, Milenko: Letopis Sombora od 1360. do 1800. godine, Sombor, 1974, str. 108, 132, 136.

Beljanski, Milenko: Letopis Sombora od 1801. do 1860. godine, Sombor, 1981, str. 84, 123, 180.

Beljanski, Milenko: Letopis Sombora od 1861. do 1876. godine, Sombor, 1982, str. 85, 130, 134.

Beljanski, Milenko: Popina Ćuprija, Klisa, Matarići, Sombor, 1982, str. 6-8, 11-15.

Beljanski, Milenko: Sombor i bunjevački nacionalni preporod (1870-1945), Sombor, 1971, str. 33, 44-47.

Beljanski, Milenko: Somborski salaši, Sombor, 1970, str. 68-70, 80-81.

Ćirković, Sima: Smenjivanje carstva – Istorija Sombora III, Dometi, br. 84, Sombor, 1996, str. 77.

Kostić, Konstantin: Bunjevci u Somboru pod vođstvom franjevaca do 1787. godine, Sombor, 1934, str. 17.

Peić, Marko; Bačlija, Grgo: Imenoslov bačkih Bunjevaca, Novi Sad – Subotica, 1994, str. 94, 157, 158, 166, 168, 170, 177.

Simonović, Radivoj: Etnografski pregled Vojvodine, Novi Sad, 1924, str. 13.

Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika, Beograd, 1984, str. 179.

Sekulić, Ante: Ulomci iz somborske povijesti do kraja XVIII stoljeća – Kačić, br. XVIII, Split, 1981, str. 169.

Skok, Petar: Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, knjiga II, Zagreb, 1972, str. 387.

Škaljić, Abdulah: Turcizmi u srpskohrvatskom-hrvatskosrpskom jeziku, Sarajevo, 1985, str. 448.

Šumonja, Rade: Spomenica oslobođenja Sombora 1918-1998, Sombor, 1998, str. 42.

Unyi, p. Bernardin: Istorija Šokaca, Bunjevaca i bosanskih franjevaca, Subotica, 2001, str. 76-77.